Zašto glasati protiv

U Članku 1. Ustava Republike Hrvatske stoji temeljna odredba po kojoj vlast pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana. Direktno izjašnjavanje većine o pravima manjina protivno je duhu Ustava i može imati za posljedicu neravnopravnost svih državljana Republike Hrvatske što je upravo suprotno od temeljne odredbe iz Članka 1.

Ovdje se radi o referendumskoj inicijativi kojoj je namjera spriječiti širenje obuhvata institucije braka i na neheteroseksualne osobe, čime se Ustavom namjerava dodatno osnažiti već privilegirana pozicija većine, na štetu manjine. To otvara niz pitanja o poštivanju načela jednakopravnosti, nediskriminacije, ali i suštine demokracije koja bez zaštite manjina nije ništa drugo nego totalitarizam. Takvu su opciju prije 23 godine građani i građanke odbacili odabirom pluralističke Hrvatske.

Inicijativa “U ime obitelji” ne donosi ništa što već nije poznato u političkoj povijesti demokracije. Radi se o fenomenu koji je prisutan u svim kriznim razdobljima ljudske povijesti. Nakon ekonomske krize koja je opustošila poslijeratnu Njemačku, Nacionalsocijalistička stranka krenula je u napad nudeći javnosti ono što joj je u tom trenutku trebalo – krivca. Nakon Domovinskog rata ovakav obrazac političkog djelovanja aktivirao se među onima koje danas nazivamo ratnim profiterima, odnosno onima koji su iskoristili društvenu krizu radi vlastitog probitka. Danas u Hrvatskoj događa se ista stvar – uslijed ekonomske krize, koja postepeno smanjuje sposobnost društva da bude racionalno, pojavljuje se inicijativa “U ime obitelji” koja nastoji ostvariti vlastite političke interese napadajući one za koje istraživanjima javnog mnijenja procjenjuje da su najranjiviji.

Podsjećamo, glavni predstavnici ove inicijative već su se jednom pokušali dograbiti političke moći u sklopu ekstremno desne stranke “Hrast”, čija je prva predsjednica bila upravo Željka Markić, današnja predstavnica inicijative “U ime obitelji”. Nakon što su hrvatski građani i građanke na parlamentarnim izborima u prosincu 2011. godine stranci Hrast dali tek 2,41% glasova, neki od članova stranke Hrast pokreću ovu referendumsku inicijativu u nadi da će njome ostvariti značajniji politički uspjeh.

Predstavnici inicijative “U ime obitelji” u počecima svojeg djelovanja govorili su kako poanta ovog referendumskog prijedloga nije zabrana već je “poanta u tome da se govori istina o stvarima onakve kakve one jesu. Istina jest da je brak zajednica žene i muškarca. Zajednica ili veza dvoje ljudi istoga spola, vi ju možete nazvati kako god želite. Možete odrediti proceduru – kako, što je vrhunac te zajednice ili tog para, ali brak se znade što je“. Danas kada je posve izvjesno da će referenduma biti, ta ista predstavnica Inicijative daje potpuno suprotne izjave kojima jasno daje do znanja da se “protivi Prijedlogu zakona o životnom partnerstvu”.

Ako je ova Inicijativa već jednom bila sposobna obmanuti hrvatske građane, postavlja se pitanje tko je slijedeći kome će negirati ljudska prava? Jesu li to osobe koje se žele podvrgnuti medicinski potpomognutoj oplodnji? Ili su to jednoroditeljske obitelji za koje je gđa. Markić nedavno izjavila da nisu prirodno okruženje za odgoj djece? Hoće li zabraniti pobačaj? Hoće li iduće godine referendumsko pitanje glasiti: “Jeste li za to da se u Ustav RH unese odredba po kojoj život počinje začećem”? Možemo li tada očekivati od nekog od predstavnika ove Inicijative sličnu retoriku koja bi mogla zvučati ovako: “Nije poanta u zabrani. Poanta je u tome da se govori istina o stvarima onakve kakve one jesu. Istina jest da je život počinje začećem.“ Koliko daleko idu prohibicijske želje ove Inicijative i jesu li tvoja prava i slobode sljedeći na agendi? Nemoj dozvoliti da ti se miješaju u život. Glasaj PROTIV zabrana i obmana.

Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu 8.studenog 2013. godine donio je presudu u kojoj naređuje Grčkoj da omogući istospolnim parovima sklapanje civilne zajednice. Radi se o pravu koje Grčka omogućuje raznospolnim parovima pa je stoga najviša europska institucija za ljudska prava danas službeno potvrdila da se radi o diskriminatornoj praksi.

Civilna partnerstva za istospolne parove postala su tako zakonska obaveza za države koje su ratificirale Europsku Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda među kojima je i Hrvatska koja je Konvenciju potpisala 5. studenog 1997. godine. Potpisivanjem Konvencije država potpisnica priznaje nadležnost Europskog suda za ljudska prava da prima zahtjeve bilo koje fizičke osobe, nevladine organizacije ili skupine pojedinaca koji tvrde da su žrtve povrede prava priznatih u Konvenciji.

S presudom Europskog suda za ljudska prava slaže se i Ustavni sud Republike Hrvatske koji je 14. studenog 2013. godine nedvosmisleno kazao: “Eventualna dopuna Ustava prema kojoj je brak životna zajednica žene i muškarca ne smije imati nikakvog utjecaja na daljnji razvitak zakonskih okvira instituta izvanbračne i istospolne zajednice u skladu s ustavnim zahtjevom da svatko u Republici Hrvatskoj ima pravo na poštivanje i pravnu zaštitu svoga osobnog i obiteljskog života te svoga ljudskog dostojanstva”.

Iako je inicijativa “U ime obitelji” uvjeravala građane i građanke Republike Hrvatske da je njezina namjera zaštititi instituciju braka, a ne uplitati se u odvojenu instituciju životnog partnerstva, ona je već u listopadu ove godine postupila upravo suprotno odluci Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda Republike Hrvatske, ali i suprotno vlastitim izjavama koje je prethodno davala, kazavši: “Građanska inicijativa “U ime obitelji” oštro se protivi predloženom zakonu. Prijedlog Zakona o životnom partnerstvu suprotan je sadržajnoj referendumskoj poruci za koju su birači prije četiri mjeseca zatražili raspisivanje referenduma”.

Podsjećamo, u HRT-ovoj emisiji “Govornica” 16.svibnja 2013. godine gospođa Željka Markić iznosila je potpuno suprotne tvrdnje onima koje iznosi danas. Tada je izjavila: “Nije poanta u zabrani. Poanta je u tome da se govori istina o stvarima onakve kakve one jesu. Istina jest da je brak zajednica žene i muškarca. Zajednica ili veza dvoje ljudi istoga spola, vi ju možete nazvati kako god želite. Možete odrediti proceduru – kako, što je vrhunac te zajednice ili tog para, ali brak se znade što je“. Danas, kada je posve izvjesno da će se referendum održati, javno se razotkriva njegova bit.

Takvom svojom izjavom inicijativa “U ime obitelji” pozicionirala se kao politički akter koji se protivi poštivanju temeljnih ljudskih prava zbog čije je zaštite izrađen Prijedlog zakona o životnom partnerstvu. Također, zbog kontradiktornih izjava predstavnika ove inicijative postoji opravdana bojazan da inicijativa “U ime obitelji” nastupa prijetvorno prema građanima i građankama Republike Hrvatske. Baš zbog ovoga, premda brak kao institucija nije ljudsko pravo, namjera inicijative U ime obitelji da ovo pitanje iskoristi kako bi ograničila prava jedne manjine čini ovaj referendum zapravo referendumom o ljudskim pravima. Ljudska prava ne smiju biti predmetom bilo čijeg odlučivanja jer ih svi ljudi imaju samim time što su – ljudi.

Šutnja je ono što možemo čuti kada predstavnike inicijative „U ime obitelji“ upitamo o izvorima njihovog financiranja. Plakati, leci, štandovi, konferencijske sale, šampanjci i jagode, golubovi u kutijama, istraživanja javnog mnijenja – za sve je to potreban novac. A o porijeklu toga novca ne znamo ništa. Međutim, sama šutnja o izvorima financiranja od strane inicijative “U ime obitelji” govori sama za sebe.

Pitanje financiranja ove inicijative vrlo je važno. Kada govorimo o mehanizmu direktne demokracije onda treba biti jasno da je svaki mehanizam u pravnoj državi reguliran na takav način da ne može biti predmetom zloupotrebe. To se, naravno, odnosi na zaštitu manjina čija prava ne mogu biti predmetom direktnog izjašnjavanja, ali se odnosi i na financijsku transparentnost koju mora imati predlagač, u ovom slučaju navodno ‘građanska’ inicijativa UIO. Tome je tako budući da mora biti potpuno razvidno na čiju inicijativu se vrše promijene zakonskog akta najviše pravne snage.

Kada bi ova inicijativa doista bila građanska onda bi javnosti podastrijela izvore svojeg financiranja. Građanske inicijative su građanske upravo po tome što se drže nekih temeljnih vrednota demokratskog poretka, a financijska transparentnost svakako je jedna od njih. Ona svjedoči o iskrenosti i autentičnosti inicijatora i činom otkrivanja izvora financiranja uklanja se potreba za nagađanjem i strahom koji proizlazi iz neznanja. Dok ne znamo tko stoji iza ove inicijative doista se imamo razloga bojati, a bojazan nikako nije sentiment kojeg bi trebala izazivati jedna deklarativno građanska i demokratski ustrojena inicijativa.

Budući da je 700.000 građana toj inicijativi poklonilo svoje povjerenje da zastupa njihova uvjerenja, ta inicijativa dužna je priložiti svoju ‘imovinsku karticu’, odnosno transparentno i nedvosmisleno kazati tko su njezini financijski donatori.

Demokratskim uzusima usprkos, UIO uporno odbija postupiti na transparentan način. Time ostavlja dojam neiskrenosti i prijetvornosti. Isto tako, valja naglasiti da izostajanje transparentnosti uvijek otvara prostor za nagađanje budući da je UIO dovela građane u težak položaj u kojem su oni istovremeno zainteresirani i žele znati, a s druge strane zakinuti za potpunu i točnu informaciju. Vjerujemo da svi hrvatski građani, neovisno o njihovoj svjetonazorskoj perspektivi, žele znati tko financira inicijativu koja pokreće prvi hrvatski narodni referendum. I dobro je da žele jer je doista važno znati tko ima toliko veliki interes u tome da se vrše izmjene u najviši zakonski akt Republike Hrvatske da je spreman za to odvojiti vrlo velika novčana sredstva.

Je li referendumsko pitanje na koje ćemo odgovarati 1. prosinca formulirao jedan dio zainteresirane sekularne javnosti, ili su ga smislili vjerski fundamentalisti koji njime objavljuju rat hrvatskoj svjetovnoj državi?

Papa Franjo jasno je rekao što misli o ideološkoj čistoći u religiji. Posebno je kritičan prema desničarskom kršćanskom fundamentalizmu. Papa je prebacio fokus Katoličke Crkve na probleme siromašnih i bolesnih. Progovorio je protiv ekonomske nejednakosti te je kritizirao inicijative protiv pobačaja i protiv gej osoba. Naglasio je kako je takav ideološki ekstremizam opasan ne samo po kršćanstvo, već po čitav svijet.

Sredinom listopada ove godine Papa Franjo nazvao je ideološko kršćanstvo ‘bolešću’ koja ne služi Isusu Kristu. Naprotiv, ono ‘plaši’ ljude i odmiče ih od vjere.

Njegovu izjavu prenio je Radio Vatikan: “U ideologijama nema Isusa: u njegovoj nježnosti, njegovoj ljubavi, njegovoj poniznosti. Ideologije su krute, uvijek. Svakog oblika: krute. A kada kršćanin postane sljedbenik idelogije, izgubio je vjeru: nije više sljedbenik Isusa, postao je sljedbenik stava takvog razmišljanja. Zato im je Isus rekao: ‘Uzeste ključ znanja.’ Isusovo znanje pretvara se u ideološko i moralističko znanje, a ta zatvaraju vrata. Vjera postaje ideologija, a ideologija plaši ljude, ideologija tjera ljude, udaljava, udaljava ljude jedne od drugih i Crkvu od ljudi. To je ozbiljna bolest, ta bolest ideoloških kršćana. To je bolest, ali nije nova, zar ne? “

Potpuno je jasno da iz ovakve izjave prirodno slijedi stav sadržan u opciji PROTIV.

Pitanje na koje ćemo odgovarati 1. prosinca simboličke je naravi, a iza kojeg stoje druga pitanja na koja inicijativa “U ime obitelji” nastoji iznuditi odgovor. Budući da nas ne mogu pitati :“Jeste li za to da se u Ustav unese odredba da su homoseksualci manje vrijedni od heteroseksualaca“ iskoristit će brak kao označitelja iza kojeg stoji pravo pitanje. Zbog toga se na referendumu nećemo izjašnjavati o braku, nego o ljudskom dostojanstvu i želimo li to dostojanstvo omogućiti svima, ili zadržati kao svoju ekskluzivnu privilegiju. Na referendumu odlučujemo o tome hoćemo li kao većina uzeti sebi za pravo da odlučujemo o životima i sudbinama neke manjine – bolesnih, nezaposlenih, mladih, starih – jednom riječju: drugačijih od većine. Onog trenutka kada većina odluči dominirati manjinama, otvara se put u totalitarizam.

Brak je već definiran člankom 5. Obiteljskog zakona kao “zakonom uređena zajednica žene i muškarca”, te ju kao takvu niti jedna skupina u društvu ne spori. Štoviše, u tijeku je donošenje Zakona o životnom partnerstvu koje se ne naziva i u pravima ne izjednačava s brakom (npr. osobama u životnom partnerstvu neće se omogućiti usvajanje djece).

Unese li se predložena odredba u Ustav, sve osobe za koje pojam obitelji ne predstavlja samo tradicionalno shvaćen brak, bile bi u neravnopravnoj poziciji. Kada bi primjerice samohrani roditelji razgovarali o svojem shvaćanju obitelji oni bi govorili nešto protivno Ustavu, kao da razgovaraju o robovlasništvu. S druge strane, opcija PROTIV ostavlja mogućnost ravnopravnog nastavka dijaloga, koji je nužan da bi se Hrvatska mogla nazivati demokratskom državom.

Ustav je najviši pravni akt neke države kojim se definiraju najviše vrednote neke političke zajednice, ustrojstvo vlasti, te prava i dužnosti građana. Definiciji bilo kojeg pravnog instituta, pa tako ni braka, nije mjesto u Ustavu. Zamislite da se Ustavom redom definiraju svi pravni instituti ili statusi npr.: tko je građanin, što je vlasništvo, dom, izvanbračna zajednica, posvojenje, udomljavanje itd. Na ovaj način Ustav bi postao rječnik pojmova. Štoviše, hrvatski Ustav po pitanju braka u čl. 61 jasno kaže: „Brak i pravni odnosi u braku, izvanbračnoj zajednici i obitelji uređuju se Zakonom“. Obiteljski zakon pak jasno definira brak kao zajednicu žene i muškarca.

Ubacivanje definicije braka u Ustav bilo bi jednako ubacivanju definicije kupoprodajnog ugovora kao sporazuma između kupca i prodavatelja u Ustav. Naime, brak u pravnoj definiciji, baš kao i kupoprodajni ugovor, predstavlja posebnim zakonom uređene pravne odnose kojima se definiraju prava i obaveze obiju strana toga ugovora. Budući da svaki zakon ionako mora biti usklađen s ustavom, nepotrebno je i suvišno prenijeti ovu odredbu iz „običnog“ zakona u Ustav.

Ovim prijedlogom nastoji se spriječiti eventualno buduće proširenje obuhvata pravnog uređenja zajednica neheteroseksualnih osoba što je suprotno poštivanju načela jednakopravnosti, nediskriminacije, ali i suštine demokracije, jer demokracija bez zaštite manjina uopće nije demokracija nego totalitarizam.

U temeljnim vrednotama ustavnog poretka RH (čl. 3. Ustava) izrijekom se nabrajaju načela – sloboda, jednakost, ravnopravnost spolova i prava čovjeka, s kojima je cilj referendumske inicijative u potpunoj suprotnosti. Nadalje, pitanje je suprotno i članku 14. Ustava koji određuje zabranu diskriminacije i po “drugim osobinama”, u što svakako spada i spolna orijentacija. Konačno, čl. 35 Ustava svakome „jamči štovanje i pravnu zaštitu osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti“. Ovo neotuđivo pravo, koje pripada svim građanima, od države zahtijeva donošenje propisa o zaštiti obiteljskog života i istospolnih parova, jer i njihov položaj mora biti zakonski definiran. Pritom se istospolne zajednice ne moraju temeljiti na sklapanju braka, ali postoji obveza njihove zaštite.

Usprkos činjenici da Ustav u nekim slučajevima omogućava drugačije davanje određenih prava građanima, na način da nemaju svi jednaka prava (npr. žene i muškarci u radnim odnosima), kada to i čini, uvijek pruža veću razina zaštite prava, a nikada tako da smanjuje prava ovisno o karakteristikama ljudi. Suprotno ovome, predložena definicija “prava na brak” predstavlja uskraćivanje prava koje se temelji na (barem) jednoj od karakteristika izričito navedenih u čl. 3. i 14. Ustava, što definiciju čini prouustavnom.

Riječ „obitelj“ označava osobe koje obitavaju u nekoj zajednici. Jasno je da se takva zajednica može sastojati, a često se u suvremenom društvu i sastoji, od dvaju roditelja i njihove djece. No isto tako, jasno je da postoje i mnogi drugi oblici obitelji kao što su jednoroditeljske obitelji (samohrane majke i očevi i njihova djeca), obitelji s posvojenom djecom, bake i djedovi s unučadi, izvanbračne zajednice, braća i sestre bez roditelja, kume i kumovi, pa i istospolne zajednice. Obitelj nije i ne smije se ograničiti isključivo na jedan oblik – heteroseksualni brak, po mogućnosti s djecom. Ovakvo je shvaćanje ograničavajuće, isključujuće i uspostavlja diskriminaciju, i to u najvišem državnom zakonu.

1. prosinca 1955. godine, točno 58 godina prije održavanja ovog referenduma, afroamerikanka Rosa Parks odbila je ustati se s mjesta u autobusu namijenjenog bijelcima. Ostalo je povijest. Prvog prosinca izađi na referendum i glasaj PROTIV podjela hrvatskih građana i građanki na više i manje vrijedne. Nemojte dozvoliti da vas povijest pamti kao one koji su svojim sugrađanima i sugrađankama oduzimali prava. Prvog prosinca neće se održati festival demokracije, već ispit demokracije na kojem ćemo vidjeti kolika je snaga naše još uvijek mlade demokracije. Pokažimo da smo PROTIV i izjasnimo se za ljudska prava i za jednakopravnost svih građana i građanki u našoj mladoj, ali zasigurno pravednoj državi.

Nakon Povorke ponosa u Splitu 2011. godine po prvi puta u povijesti hrvatske države uslijedila je izravna i nedvosmislena osuda nasilja od strane najviših predstavnika izvršne i zakonodavne vlasti. Tada je poslana jasna poruka da se fizičko nasilje neće tolerirati što je izravno utjecalo na smanjivanje nasilja diljem Hrvatske. Ukoliko se ovakva diskriminatorna odredba unese u najviši zakonodavni akt Republike Hrvatske potpuno je izvjesno da će to mistificirati do sada jasnu poruku o neprihvatljivosti nasilja što će javni prostor učiniti manje sigurnim za sve građane i građanke Republike Hrvatske. Nasilje kojem smo svjedočili u Splitu 2011. godine ne bira na koga će pasti bačeni kamen ili pepeljara. Ono ruši sve pred sobom; djecu i odrasle, muškarce i žene; zaposlene i nezaposlene, za i protiv. Glasaj PROTIV nasilja i nemoj dozvoliti da naše ulice postanu mjesto straha i isključivosti.

U svibnju ove godine udruga za potporu posvajanja “Adopta” izrazila je zabrinutost da bi ovakvo definiranje braka u Ustavu RH moglo još više otežati posvajanje partnerima koji žive u izvanbračnim zajednicama, a posebice samcima. Kazali su i da u fokusu posvajanja uvijek mora biti dijete i njegova dobrobit te da svako dijete zaslužuje obitelj, a svaka je obitelj zasigurno bolja od odrastanja u domu za napuštenu djecu.

Unošenje ovakve odredbe u Ustav RH poslalo bi izravnu poruku djeci samohranih roditelja, djeci koja su su dobivena medicinski potpomognutom oplodnjom, ili djeci koja nemaju roditelje da su njihove obitelji manje vrijedne. U Hrvatskoj trenutno ima 318, 060 djece koja žive u obiteljima koje bi se unošenjem ovakve odredbe u Ustav proglasilo manje vrijednima. Zaštitimo našu djecu jer svako je dijete jednakovrijedno. Nemojmo dopustiti da zakonski akt najviše pravne snage izbriše više od 300 tisuća dječjih osmijeha.

Jedina organizacija koja je istovremeno financijski sposobna podržati ovu inicijativu i koja u njezinim nastojanjima ima direktan interes jest Opus Dei, frakcija unutar Katoličke Crkve čije djelovanje izaziva kontroverze diljem svijeta. Radi se o organizacijski i financijski snažnoj frakciji sa strogim hijerarhijskim i ideološkim polazištima koja su sadržana u njihovom Statutu koji, između ostalog propisuje: „Blagoslovljena neka je bol. Obožavana neka je bol. Posvećena neka je bol. Slavljena neka je bol“.

Ove maksime prenose se i u praksu pa tako pripadnici Opusa Dei-a često sami sebe podvrgavaju tjelesnom mučenju koje uključuje nošenje šiljastog lanca oko nadlaktice svaki dan osim za vrijeme crkvenih blagdana i nedjeljom. Radi se o vrlo bolnom postupku koje ostavlja trajne ožiljke na tijelu. Isto tako, pripadnici Opus Dei-a koriste specifičan bič kojim se udaraju po leđima i stražnjici barem jednom tjedno. Zbog ožiljaka zadobivenih ovakvim postupcima, članovi ove katoličke frakcije često biraju garderobu koja sakriva tragove njihovog samoprijegora.

Ovdje je na djelu svojevrsna ideologija boli koja podrazumijeva potpuno tjelesno i mentalno podvrgavanje božjem autoritetu. Ono što je ovdje sporno nije ova ideologija sama po sebi, već njezino prepisivanje u sekularni Hrvatski Ustav. Ideologiji koja stoji iza maksime poput „Blagoslovljena neka je bol“ naprosto nije mjesto u najvišem zakonskom aktu demokratski ustrojene sekularne hrvatske države.

Informacija o tome je li na ovu referendumsku ideju došla skupina pojedinaca koja zagovara slijepu poslušnost božjem autoritetu od neposredne je važnosti za hrvatske građane. Onog trenutka kada neka osoba dobije zakonodavnu moć na temelju povjerenja koje joj je poklonilo 700.000 hrvatskih birača, od javnog interesa postaje informacija nosi li ta osoba ispod rukava šiljasti lanac.

Ukoliko je Opus Dei doista jedan od (ili jedini) donator inicijative „U ime obitelji“ onda se poteže i pitanje fundamentalne prijetvornosti ove inicijative koja iza fotografija nasmiješene obitelji iz reklame za žitarice možebitno krije slike krvavih nadlaktica i šiljastih lanaca.

Hrvatski građani i građanke svijesni su da je brak samo papir, a da je obitelj ljubav. Unošenje ovakve odredbe u Ustav izravno bi suzilo opseg ljudskih odnosa zasnovanih na međusobnoj ljubavi, a koji se mogu nazivati obitelj. Tradicionalno viđenje obitelji kao zajednice isključivo muškarca i žene naprosto ne prepoznaje naše djedove i bake, tetke i ujake, rođake i rođakinje, kumove i prijatelje kao dio naših obitelji. Nemoj dozvoliti da moraš izbacivati uljeza iz vlastite obitelji. Svi koje volimo, naša su obitelj. Nemoj da ti vlastiti Ustav to osporava. Obitelj je ljubav, sve ostalo je nešto drugo.

Najviši pravni akr Republike Hrvatske do sada nije pitao s kime spavaš, s kime dijeliš životni prostor, koliko imaš djece i tko sjedi za tvojim nedjeljnim ručkom. Od prvog prosinca to bi se moglo promijeniti. Neki od onih s kojima svakodnevno dijeliš i dobre i loše trenutke mogli bi u očima zakona za tebe postati potpuni stranci. Nemoj dozvoliti da drugi gledaju s kime sjedaš za stol ili liježeš u krevet. Mislili smo da je prošlo vrijeme kada je država nadgledala naše privatne kuće i stanove, naše razgovore i mišljenja, našu djecu i unuke. Glasaj PROTIV nadzora i državnog zadiranja u tvoju intimu.

Kroz čitavu svoju povijest hrvatski je narod bio manjina. Svaka povijesna neprava učinjena prema hrvatskom narodu učinjena je upravo izjašnjavanjem većine o pravima hrvatskog naroda koji je bio i ostao – manjina. Bili smo manjina u Jugoslaviji, manjina smo i danas u Europskoj uniji. Kako možemo zahtijevati da nam se kao manjinskom narodu priznaju prava kada vlastite građane i građanke ugnjetavamo principom direktnog izjašnjavanja, istim onim principom kojim smo uvijek i iznova stavljani na milost i nemilost volji većine. Kroz čitavu svoju povijest na vlastitoj smo koži osjećali kako je to kad nam se kao manjini negiraju prava, a sada želimo istu tu povijesnu nepravdu nanijeti našim građankama i građanima.

Stjepan Radić umro je štiteći manjine. Hrvati iz svoje povijesti znaju što znači biti manjina i sad kad imamo našu državu i Hrvatski Ustav, ne smijemo dozvoliti da mi ugnjetavamo naše Hrvate i Hrvatice. Glasaj PROTIV odnarođivanja i dezintegracije hrvatskog bića.

Živimo u vremenu u kojem ekonomska kriza i nesposobnost vlasti da joj se suprotstavi razdiru jedinstvo i prirodnu slogu hrvatskog naroda. Hrvatski je Sabor, zajedno s Ustavnim sudom i vladajućom koalicijom doveo hrvatske građane i građanke u položaj u kojem se nikako nisu smijeli naći – položaj da sami odlučuju o ljudskim pravima svojih sugrađana i sugrađanki. Glasajmo PROTIV diskriminacije i neravnopravnosti i pokažimo da itekako znamo štititi ustavnopravni poredak svoje države, čak i onda kada to nisu sposobna učiniti nadležna državna tijela.

Sve do sada, već pune 23 godine, Ustav Republike Hrvatske bio je najviši pravni akt naše zemlje koji nikoga nije isključivao, koji je prema svima bio jednak i pravedan. Čak i onda kada su se vodile teške političke bitke, kada smo se nalazili u situacijama najvećih vrijednosnih i ekonomskih sukoba, Ustav RH ostao je netaknut dnevnopolitičkim previranjima i prepucavanjima. Danas se po prvi puta u povijesti naše zemlje suočavamo s opasnošću da aktualni i zasigurno privremeni vrijednosni konflikti ostave neizbrisiv trag na najvišem zakonskom aktu Republike Hrvatske. Nitko do sada nije osporavao jednakost i pravdu kao temeljne vrednote našeg Ustava. Prvog prosinca to bi se moglo promijeniti. Prvog prosinca naš Ustav, koji nam je sve do sada pružao nepristranu i neosporivu zaštitu, pa makar i samo u načelu, mogao bi postati kolateralnom žrtvom naših kulturnih i svjetonazorskih sukoba. Do sada nam je, usprkos svim nemirima i olujama, Ustav Republike Hrvatske jamčio da je ovo zemlja za sve nas. Nemoj dozvoliti da diraju Ustav Lijepe Naše koji je lijep upravo kao što je lijepa i ova zemlja – takva kakva jest. Izađi na referendum i glasaj PROTIV!